Srpska knj. III:
-Šta je sumatrizam?
-Horizont ocekivanja naslova "Hronika P. groblja" - Sekulic.
-Drame D. Kovacevica - šta kritikuju.
-Po cemu je J. Ducic moderni pisac?
-"Kad su cvetale tikve"-funkcija žargona?
_________________________________
Hrvatska knj. III:
-Poezija Mileta Stijica
-Poezija Vesilka Koromana
-Gospoda Glembajevi i Hamlet u selu Mrduša Donja-kao drame o ideološkom konceptu morala.
...............................................
-Ekspresionizam u Hr. knj.
-Krležin Filip Latinović.
-Novopovjesni roman u Hr. knj.
___________________________________
Bošnjačka knj. III:
-AU tema u "Ponornici",
-Rat i sjećanje u "Hist. bolesti" Tvrtka Kulenovica,
-Intertekstualnost i ideologizam u poeziji  A. Sidrana.

http://www.travian.ba/?uc=ba2_14075

http://www.travian.ba/?uc=ba2_14075

Nije novost da neke stvari u životu nisu kakve se čine, kad se poslije puno godina vratim u staru dedinu kuću sve je nekako malo, smanjila se ograda na stepenicama, smanjila se ogromna avlija, smanjio se dedo. A ustvari smo samo mi porasli...

I kad gledam turističke razglednice vlastitog grada, sve je nekako svjetlije, ljepše... Pa držim da i oni lijepi gradovi puni sunca i plavog neba nisu takvi... To je samo neki tuđi grad, čije je sivilo jednako sakriveno... Lijep grad, ali ne na takav način kakvog ga vidimo na razglednici... I da, to je to, to je taj grad, samo... Nije!

Vrijeme prolazi, a mi čuvamo slike unutar sebe, pratimo kako se stvari mijenjaju, trampe staru nijansu sivila za neku novu, koja će nekoj novoj djeci biti sasvim stara... I gura Sunce prema zapadu. Opet, neke stare nijanse sivila, posrebrenjene  nekim milim osjećajima i dragim ljudima ostaju uvijek kao mjera kakvo nešto jeste, makar to samo tako nekad bilo.

Al dobro...

Moram znati, i moje sivilo bi na nekim razglednicama bila tek lažna sjena photoshopa, tek lažno plavo nebo i pojačano žutilo sunca. Nekima bi pojačana svjetlost bila malo, možda bi njima njihov grad bio ljepši nego na razglednici, jer, eto, iz daleka izgleda sve drukčije. Ne, jer se udaljimo od stvari, nego od glava ljudi koji su slikali razglednicu... Ponekad približavajući se svojim slikama, nekada gubeći ih nepovratno gledanjem tuđih. Kao kad se zabrojiš, kreneš po nešto a ne znaš šta... Kao kad odrasteš a ne znaš kad.

Oni koji nikada nisu svraćali na ovu stranicu ne znaju da me dugo nije bilo... Za one koji jesu svraćali vijest će biti što sam tu.

 Dugo me nije bilo...
I  nije teško je odgovoriti gdje sam bila...

Kući.
Ustvari pošla sam raditi, radim od...

Od jutra do večeri...

I sredina se nekako izvuče u nigdje, i ništa...

Tako da pamtim samo jutra i večeri...

I pokoji vikend koji obično proleti brže nego pet radnih.

A radni izvuče iz mene sve ono što jesam tako da navečer pred comp sjednem pomalo kao stranac, listam po starim dragim postovima, onim svojim i od svojih prijatelja ali  nemam potrebe da ista kažem... Ikome...

Imam jutra, imam večeri, istina, fali mi sredina ali to i nije neka strašna tema za pisati o njoj...

Nekako ne mislim da bi ikome pomoglo.  A i nekako mi je teško tu sredinu nazvati dan kad mi je uzeta...

Ne žalim se, samo mi je ironično...

Mislila sam da ovu sezonu napada ludila koji se manifestira dijeljenjem moje nutrine sa ljudima koje ne poznajem nastavim sa nečim što je ipak plod nečega što je 'dano' a ne uzeto... Znači napisano prije...

Ustvari neću! Reći ću samo da sam eto prisutna s vama i rukama, a ne samo očima.

I da više nisam ona stara, puno manje sanjam ali više  spavam.

Nekako sam prije prolazila pored toliko toga, a sada toliko toga prolazi pored mene, pa je malo teško uhvatiti situaciju u rečenicu kad život vodi, a ti samo pratiš igru.

Lijepo je opet biti milovana vašim očima...

Zaboravila sam kako je to dobar osjećaj...

I još puno dobrih osjećaja sam skoro zaboravila...

Ali  neka..

Biti će dobro kad se poslije malo 'uzetih dana' opet omrsim sa njima...

...

Pitam se vidiš li uopće

da mi nije dobro?

Da dobro danima

ni u prolazu nisam srela?

Je li normalno da

savršeno dobro ignorišeš

ono

od čega ja ne mogu disati?

Danas,

i jučer,

i par dana prije toga,

te trebam više nego

sve dane prije danas,

a imam te manje nego

ikada.

I opraštam

drugim dragim ljudima

što ne vide

da se davim.

Tebi ne mogu.

Štoviše zamjeram ti

što ne čuješ

gluhu pjesmu

upomoć,

ispisanu

prozirnom tintom

i

nepoznatim kodom.

I mrzim se što je tako.

A to što se trenutno mrzim jer

očekujem od tebe nemoguće

samo me gura dublje

u neku sivu masu

koju ti ne vidiš,

kao ni mene u njoj.

Ruku?

Daj mi ruku?

Šta god da ona značila.

Danas sam bas tužna.

Nehotice i bezrazložno tužna.

Ma koliko se otimala, zabavljala svoje ja neki sretnijim temama,

čim bi se na trenutak osamila postala bi iznimno tužna.

Nisam nezadovoljna, niti mi ista konkretno fali,  samo...

Samo sam eto tužna

Samo.

Sitnica...

Na ručku sa...

                       Onima kojima je dobar ručak privilegija.

     Nisu tako davno počeli da nas putem medija bombarduju nakaradnim spojem tradicije, porodičnog okruženja i jeftinog šunda plasiranog u obliku emisija gdje poznate osobe kao kuhaju svoja jela, pričaju o sebi onako kako bi voljeli da ih vidimo i na kraju sve to kao pojedu. Donekle pošteno je bilo kada su u jednom takvom projektu odredili i kuhinjski budžet od 10 KM po kuharu, mislim da je to bilo u 'Paprikama i paradajzu' gdje se našlo više običnih smrtnika nego poznatih ljudi, ali bi kao zamjerku navela da je i u tim emisijama bio dostupan pun frižider takozvanih osnovnih namirnica koje navodno ima svaka kuća.

Dobro, na televiziji se mora nešto prikazivati, a ljude interesuju poznati ljudi, tako bi vam objasnila nafilovana masa koja gleda kako se ramazan za ramazanom, nedeljni za nedeljnim ručkom zalažu isti ljudi kojima nije, ali zaista niiiiije potrebno da im jedna televizija plati obrok.

Istina to je samo jedan obrok, a kod nas i nema tooliko gladnih ljudi, rekle bi iste nafilovane mase. Zašto misliti sam, lakše je vjerovati onome što kažu na televiziji.

Minimalna penzija u federaciji iznosi 235,70 KM, u RS je još manja. sama riječ penzioner nas obično asocira na stare ljude, stari su bolesni, ili im u najmanju ruku treba mali doping zbog dotrajalosti uslijed godina, i obično ide jedna penzija na dvoje, nekog dedu i nanu. Znači lijekovi, neka na njih ide 50 KM po osobi, od penzije odbijamo 100 KM. Penzioneri plaćaju i režije, znači minus još 50 KM, ostane nam 85,70  KM za hranu i odjeću. Vjerujem da je to cifra koju navodne estradne zvijezde, političari i biznismeni troše na sedmičnu frizuru ili markirani kačket.

Ali opet, njih mlade a već plastične voditeljice dovedu sebi na odrezak. E svaka vam cast.

SRETAN
               

MI



ROĐENDAN!!!

Nerijetko mi u vlastitom komšiluku i rodbini dodjele ulogu dadilje a da nisam ni išla na kasting. Djeca su super, u njihovim banalnim komentarima se vidi prava slika svijeta oko nas. Volim reći da bi vanzemaljcima našu planetu najbolje objasnila djeca, nekoliko emisija BHTBebe i sve bi im bilo jasno. Nekoliko sati čuvanja provedemo tako što crtamo, kružimo, zalijemo kantom boje  i onda uzmemo novi papir. Crtamo u Paintu, naravno, jeftinije je, bolje za okolinu i zanimljivije djeci od običnog papira. Ako po nekog mališana ponekad dođe stariji brat i sestra, u prolazu mi prospe kao iz rukava nekoliko fazona lakše i bolje upotrebe Painta, ali i drugih programa, a mali su, ni deset godina a već odlikovan činom starijeg brata kojem odgovorno služi pametujući svojoj maloj sestri, ali po svom znanju za compom komotno može biti i meni veliki brat. Ma, po tome može biti veliki brat i mojim i svojim roditeljima. Jasno je, starci više nikada neće imati onu ulogu koju su imali, znanje su prije uvjetovale godine, najpametniji ljudi starih zajednice bili su njeni najstariji. Trebalo je vremena da se dođe do nekih činjenica, da se vide neke stvari, da se nauci iz stvarnosti koja se dešavala oko jednog čovjeka. Prikupljanje informacija iz okoline je dugotrajan proces, onaj ko ga obavlja najduže imao bi najviše informacija. Tuđi veliki braca jednim klikom može doći do definisanja najgorih pošasti, prirodnih fenomena i velikih književnih djela. Do svega. A ipak tako malo znaju, a toliki im je kanal za unos informacija. Moj babo se sjeća ruskih pjesmica iz osnovne škole, preciznih definicija iz matematike, zakona iz fizike, formula iz hemije... Ja se sjećam pokoje stvari, puno se sjećam knjiga koje sam čitala. Nečiji veliki brat ne zna što bi naš narod rekao šta je jutros jeo. Je li posljedica velikog kanala informacija i njihov brz izlaz i krajnja površnost u njihovom vaganju? Je li brza voda koja uđe u dolinu i samo proleti uopće korisna, bez obzira koliko slikovita bila spram mirnog potocica koji je zaljevao usjeve? Ili je čovječanstvo nazovimo evoluiralo, primjenjujući na sve što uči devizu da ono što danas nauči sutra će ionako biti stara vijest.

Budi!

...vjerovatno nećemo ni znati kako ali jako brzo će nam biti 80 godina, i to ako budemo te sreće da ne umremo prije, s tim da se i o toj definiciji sreće itekako da raspravljati... Znači, bit će nam 80, klapat će nam proteza u ustima, mljackat ćemo i kad jedemo i kad pričamo, i naravno, željeti ćemo stvari koje nam uopće ne trebaju. Bilo da nam sada  opsjednutost nekretninama, topshopom ili neobjašnjivim pravljenjem deponije od vlastitih pokvarenih, prevaziđenih i nepotrebnih stvari izgleda sasvim daleko vjerujte da će nam se desiti.

Od pedesete se već počinju javljati prvi simptomi, nije dovoljna jedna kosilica, niti jedna pipa za zalijevanje, ni jedna kuća ni jedan mikser... A o prodaji nečega da ne pričamo, naime poslije 50 godina sve je potrebno, naročito one pokvarene stvari koje ni u ispravnom stanju ne bi služile ničemu. Bacanje će nam biti sasvim nepoznata stvar, jer gdje ćemo zaboga baciti mikser koji je koštao pola naše plače-koštao pola naše plače prije stotinu godina.

Iako sada ponekad pomislim da ću vlastitog dedu u zemlju spustiti sa zemljom natrpanom u džepove i šake nikako ne zaboravljam: on je bio tu gdje sam ja, ja nisam bila tu gdje je on!

Pa ću ja ispraviti njegovu grešku, fino zapisujem sebi: na onaj svijet, u kojem god obliku on bio neću ponijeti ništa, ništa, ništa! Ništa osim ljudi, potomaka, prijatelja, rodbine! Materijalno nije ostavština. Zato, molim te, ne lageruj stvari u dvije garaže, dva potkrovlja i dvije šupe, stvari od kojih tek svaka hiljadita ima neku funkciju i korist, iako je i ta korist skoro zanemariva. Nemoj to raditi jer će tvoji unuci, dok budu čistili tvoje deponije spominjati tvoje pretke na vrlo ružan način, još ružniji nego što si ti jednog vrućeg julskog dana spominjala pretke svog dede.

...svi smo mi grješnici u nečemu, ili smo bar bili. O, da! Svi smo jeli nekakva govna u manjoj ili većoj količini. Lagali, varali, zanemarivali, uzimali olako ili sve to zajedno. I onda, u periodu kada smo toliko dugo čisti da taj period odavno ne brojimo vremenskim jedinicama kao što su dani i mjeseci negdje u blizini se zasmrde govna i neko od jako bliskih osoba koja je nažalost bila i žrtva tog jedenja govana vas presretne i traži da huknete, da zavrnete košulju i pokažete ruke ili da pušete balon... ŠTA!? Zabezeknemo se, pa zar nam ne vjeruju, kako je to moguce, pa zar nas ne vole... Mi smo svoje osobe i naš život pripada samo nama, nećemo se sad pravdati za... Ili hoćemo?

Rekla bih da vrijeđa ali nažalost ne mogu jer smo baš MI, jedaći govana ti koji su dali pravo našim žrtvama da nas s vremena na vrijeme uvrijede. Oni imaju puno pravo na to jer se boje, i štoviše treba da zahvalimo što svojim strahom ne grade zid nego fino zatraže objašnjenje (istina, nakon dana ili dva koprcanja zbog mirisa govana).

Ali bez obzira na pravo takve stvari zabole, i dok ležim na glupom krevetu gledajući tako ružnu sliku sebe u ogledalu najradije  bi razbila jebeno ogledalo i zaklala se krhotinama. Ljutnja! Da, tada ponovno budem ljuta na sebe!

A onda, dok šutim okrenuta leđima osobi koja je tražila da zavrnem rukave, ili ne znam koju sam već metaforu upotrijebila... I dok ona šuti, i povremeno zaklopi oči gledajući u mene kao da očima želi iscijediti iz mene istinu, ali onu dobru istinu koja ga neće povrijediti shvatim još jednom u nizu da mu je stalo i da zbog toga i traži da zavrnem rukave, i da zbog NAS moli Boga da nema tragova igala.

Onda vrijedi.

Vrijedi kupiti Fa dezodorans.

Poroviti po mobitelu tražeći dokaz ma koliko ti to bilo ponižavajuće. Tražiti dokaz kad si bio konektovan. Zavrnuti rukave i uraditi analizu krvi. Bilo šta.

Jer jebeno jako želiš da mu otjeraš sumnju.

I jebeno jako želiš da ta slika sumnjičavog njega u ogledalu dok te tako tužno gleda ne dolazi više.

... ne znam tačno gdje mi se nalaze sve one razredne slike, onih osam sekundi uhvaćenih u osam godina koje sam provela sa nekim "a" odjeljenjem i smještenih u nekih osam kvadratnih centimetara papira i plastike. Tu su negdje, sigurna sam, u kartonskim kutijama od nekih davno bačenih cipela. Slike na kojima su djeca sa smiješnim frizurama i još smješnije obučena, a tobože sređena  za taj dan, u krutim uspravnim pozama glupo fascinirani time sto se slikamo svi zajedno za uspomenu.

Sjećam se i rasporeda u dnevniku, i kako je ko s kime bio redar, natapiranih kosa i prelomljenih trajni naših majki i pokojeg oca sa brkovima na zajedničkom roditeljskom sastanku.

Danas se pjegava lica dijele na one koji su otišli, i one koji su ostali; na one koji još idu u školu i one koji odavno rade; na one udane i one neudane, a vala i na one razvedene.

Nečija djeca ove godine dobivaju prvu razrednu sliku.

Ostarilo se, nema šta. Sve mlađa djeca čine da se osjećamo tako, starima. Bendovi koji su se tek probijali kada smo mi bili mali, sada već imaju i svoj MP3... Tehnika koja je nama bila hit sada je uveliko zastarila. Stvari za koje smo  gađenjem govorili da to nikad ne bi već smo davno uradili.

S vremenom smo naučili samo koliko toga ne znamo, i koliko nam toga fali. S vremenom kojeg smo toliko podcjenjivali da smo ponekad znali i slagati koju godinu više, zaokružiti broj u korist starenja.

Nečija djeca ove godine dobivaju prvu razrednu sliku, sa gelom u kosi ili šljokicama na obrazima, u najnovijoj odjeći, trepere od uzbuđenja, djeca čije majke na svojim razrednim slikama negdje u prvom redu imaju mene.

...svima nam je poznata terminologija sa cvijeta na cvijet, i otprilike svi dobro znamo koju vrstu pčele tada imamo na umu, ali je činjenično stanje te metafore sasvim drugačije.

Pčele su veoma komplikovani insekti, korisni ali i zahtjevni. One domaće, koje borave u košnicama najčešće naviknu samo na jednog ili dva vlasnika koji im mora pristupati u posebnom odjelu i uvijek čist, ali ne i namirisan, prisustvo bilo kakvih  drugih ljudi ih uznemirava. Vole tišinu i čista prirodna prostranstva. Svaka vještačka tvorevina bez obzira na vjerodostojnost može biti uzrok smrti ili rasula pčela. Neki kažu da pčela također ne može uspjeti kod ljudi koji imaju negativnu energiju, probleme, svađe ili zlobu iako se to ne može dokazati.

Znaci pčele vole prirodno stanje.

Ne vole silikone, jeftine parfeme, najlon i kožu, puno muškaraca ni glasnu muziku u srebrenom Mercedesu okcu. Pčele ne vole pare.

S druge strane, ne morate baš mijenjati muškarce da bi bili kurva, dovoljno da ste s jednim iz pogrešnog razloga. Što više, bitna je namjera, bitno je i to što bi neki možda i bili kurva, jer su sasvim kurvanjski tip ali se eto ne usuđuju.

I opet, nije pogrešno ići s cvijeta na cvijet, postoje biljke koje imaju po 100 cvjetova ali su jedna biljka sa jednim korijenom... I valjda je to ključ: Da naletiš na muškarca koji ima onoliko cvijetova koliko ti treba. Ili da obiđeš 100 cvijetova jer su bili tako šareni i neodoljivi, ne jer su/bi se odlično dali unovčiti.

...nisam se jednom probudila iz tako dobrog sna da sam jednostavno morala sebi obećati da ću da ga dosanjam. A opet nekad se probudim u tako dobrom raspoloženju, i znam da sam sanjala nešto tako dobro ali se ne sjećam, kako znati dosanjati te snove... I da li je uopće moguće vratiti se snu iz kojeg smo se probudili, da li je to zaista ikada moguće uraditi? San nije čin nego stanje, da li je kao takvog moguće vratiti se voljno u stanje u koje ni sami ne znate kako ste došli? Dobro. To mi je već potpuno nepoznato područje i - kao onoj koja raspravlja sama sa sobom o onome što ne znam - krajnje dosadno.

Ali šta je sa snovima kao terminu koji označava cilj koji želimo postići, nekim tajnim čežnjama koje nas prožimaju danju, niotkud ili podstaknuto sasvim logičnom asocijacijom?!

Šta se desi s njima kada ih prerastemo, zaboravimo, kada ih zatrpaju drugi snovi?

Postoji li negdje možda groblje snova na koje možemo otići i prisjetiti se svih tih divnih i sada već glupavih želja kojih više nema, postoji li igdje drugo osim u našim mutnim sjećanjima? Ko zna, možda bi obilazak jednog takvog groblja donio i više od jednog obećanja da ću jednog dana da ih dosanjam...

Iako duboko vjerujem da bih se samo rastužila kada bih vidjela šta sam htjela, kako je glupavo bilo to što sam htjela, ili kako su naivne bile moje želje.

Skoro paralelni svijet, pogotovo dok sam bila mlađa – ne da sam sad stara, ali još u adolescentskim danima – sanjala sam sve i svašta.

Danas svakodnevnica ubija snove, činjenica da ljudi nisu toliko ni  dobri ni čudnovati, a samim time ni ja. Kako jutarnji alarm zvoni bez obzira na to koliko je lijepa sekunda sna u kome se nalazim. Kako čekanje u redu u pošti nakon ispita od tri sata - a ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji su tog dana bili 8 i vise sati na poslu – baš i nije pravi temelj za posadit neki san. Kako obično sanjamo ono što na svijetu postoji, što opet znači da obično sanjamo ono što drugi ljudi imaju...Servirano ili ne, sasvim je nebitno onima koji o smatraju vidom nepravde.

Možda je dobro što snovi umiru, jer bi inače poludjeli.

Bila bi skrhana kada bi vidjela sve te mrtve snove sa kojima sam se poistovjećivala kao sa likovima u nekom starom dobrom filmu čiji su tvorci odavno mrtvi.

Ali dobro je i što postoje i nastaju stalno novi da nas na trenutak podignu od zemlje, ma koliko je nemoguća činjenica da ćemo ih ikada odsanjati. 

...u jednom malom indijskom selu živio siromašni dječak koji je u nedostatku ičega da radi po cijeli dan sjedio pod drvetom i buljio u ništa. Ponekad je bilo hladno i dosadno, ponekad bi se naslonio na deblo i uz pjesmu cvrčaka prespavao cijeli dan, a ponekad je opet bilo hladno i dosadno.

Onda je došla poplava i cijelo selo se moralo odseliti kilometrima daleko od puste i siromašne uvale.

Ubrzo se cijelo selo nastanilo u bogatoj dolini pored rijeke, tu su svi radili i imali neku svrhu u životu... I mali dječak je radio i imao neku svrhu u životu... Ubrzo je odrastao i stekao lijepo imanje, ali nikad nije zaboravio svoje drvo iako nikad nije imao nekog posebnog razloga da ga se sjeća.

Nit je pod njim sanjao lijepe snove, jer nikad nije znao da to radi... Za svog života nikad nije imao ni vidio lijepe stvari.

Nikad nije razmišljao o dubljem smislu života jer mu kao gladnom nije bilo do toga, niti ga je u selu ko imao poučiti filozofiji života.

Ipak, drveta se sjećao svaki dan, kao po navici bez obzira na besmisao tog sjećanja i životnog iskustva.

I možda nikad ne bi maknuo od svog drveta da nije došla poplava,  ne jer mu je tu bilo dobro... Nego jer nije znao da može biti drugdje...

Navike...

Najveći okovi poslije predrasuda, i najlakši put za nigdje...

...ima tih dana koje prijete ostalim danima nekom čudnom savršenošću, fakultet od jutra do podne, podnevna kafa, ručak kod kuće, malo učenja, odmor uz kakvu po kompetentnim kritikama dobru knjigu, malo TV, malo večernja kafa, i spavanje sa lijepim poljupcem za laku noć...

Ali nije ih odavno bilo, ustanem rano ujutro, definišem svoje postojanje kao korisno do poslije podne i onda lupim u nešto sto se zove san zbog hladnoće...

U kući mi je toliko hladno da izbjegavam provoditi svjesno vrijeme u njoj pa se fino pod dekicom potrudim da izgubim svijest... Što je baš čudno, jer ja nikad nisam bila neka spavalica, vise su me opisivali kao nekoga ko nikada ne spava...

Jedan drug se nekada davno još u srednjoj šalio da se ja nasanjam tokom dana toliko glupost da mi i ne treba dati da spavam...

 Pa se pitam, jesam li to možda prestala da sanjam snove...?

Na compu imam najviše narodne muzike, ne pratim vijesti i ne zanimaju me, novine još manje, čitam knjige o knjigama ili jeftinu literaturu okarakterisanu kao žensku u što se ustvari  ubrajaju Cosmpolitan i Vita... Uglavnom ništa kvalitetno... Gledam jeftine komedije i grickam celer uz njih jer sam u pomenutim časopisima pročitala da je to zdravo... Ponekad pogledam Oprah iako je tobože kritikujem.

 Pa se ustvari pitam da li kao takva osoba i mogu u svojoj svijesti i sivim ćelijama formirati sanjarenje...

Tješim se, tješim... San treba svakom čovjeku da upije i rasporedi informacije.

         I donosim odluku: nema vise spavanja preventive radi, samo mi još treba da ovu fazu kroz koju prolazim upijem i pohranim – NO WAY!

Novi list

Rekli su mi da dobro pišem pisma... Poslije se ispostavilo da se tim ljudima nije bilo vjerovati pa se ni toj kritici  ne može baš vjerovati, ali to ne mijenja činjenicu da moja najbolja pisma nikad nisu poslana, nikada onima kojima su bila namijenjena, a ni bilo kome drugom.

Hm, a kada bi znali... Ustvari, skoro pa sam sigurna da je bolje da nikad ne saznaju šta sam im sve rekla, tj. prešutila.

Nisam baš neki Verter, i nije da tog ima puno, dvocifren broj stranica, jedva, ali eto, s vremena na vrijeme zapišem po neku rečenicu, ili punu stranicu rečenica nekome, ili bilo kome.

Sve je počelo u divna davna vremena kada nije bilo usluge „Ko vas je zvao“ i kada mobilni telefoni nisu bili potreba nego apsolutni luksuz i statusni simbol. I kada se naljutiš na nekoga, ili bilo koga, pa isključiš telefon da bi sebi mogao da lažeš da će neko tobože da te zove.

I onda u tišini n e   z v o nj e nj a telefona, koji bi inače pljuštao od poziva kako slažeš sebi uzmeš papir i pišeš... Vidiš nečije lice u hartiji na koju stavljaš te riječi, ili  lica kao slide show ili svoje lice i jednostavno istreseš iz sebe istinu, ili laži...

Fali mi ta terapija... Baš mi fali.

Baš zbog toga prelazim na prozu, ili kako god to hoćete da zovete...

I tako...

Sa upalom živca u desnom ramenu...

I činjenicom da telefon NE ZVONI, i  da nema svrhe da ga se gasi...

Sa totalnim invaliditetom za poeziju u posljednjih nekoliko dana (ne tvrdim ni da sam kao prije nešto znala da pišem pjesme) i sati... Otvaram novu sezonu. Sezonu lova na nebuloze i nejasnoće. Ostanite, možda, ali samo možda bude i zanimljivo.

...rijetko...

...nerijetko pijem iz šolje...

...rijetko držim šolju za dršku...

...rijetko imam teške trenutke u životu...

...nerijetko mislim o životnim trenucima...

...nerijetko pričam gluposti...

...nerijetko ih i pišem...

...rijetko žalim za glupošću koju sam uradila...

...ali nakine se nekada par depresivnih dana...

...i gluho bilo noći...

...nesanica uzme maha...

...sjećanja traže uzročno posljedične veze...

...oblije te kiša nekih emocija...

...neki citati iz horor filmova...

...grmljavina u pozadini...

...sablasni likovi...

...oštrice umazane krvlju...

...glupi potez žrtve da se vrati u kuću...

...i skoro pa svitanje...

...ili je sumrak...

...i osjetim strašnu potrebu da se pokrijem po glavi...

...prava djevojčica...

...dok čudovište ne napusti sobu...

 

Dr. Sam Loomis: I met him, fifteen years ago. I was told there was nothing left. No reason, no conscience, no understanding; even the most rudimentary sense of life or death, good or evil, right or wrong. I met this six-year-old child, with this blank, pale, emotionless face and, the blackest eyes... the *devil's* eyes! I spent eight years trying to reach him, and then another seven trying to keep him locked up because I realized what was living behind that boy's eyes was purely and simply... *evil*!

                                      100. jubilarni post posvecen je jednoj osobi...          

Time capsula

...nosit ću majicu sa avatara na msn ...

... nisi ti toliko cudna ...

... ne gotiviš to ovu romantiku nešto ...

... hoćemo li se mi pokupiti ili nećemo ...

...  jedno drvo sasvim smeta pogledu na grad ...

... hoces ti meni popravljati comp KAD raskinemo ...

... Bajram sa pogledom na Bare ...

... seksi maska na mobitelu ...

... B.C. ...

...volim te ko zupčasti remen...

... danas mi je Naida pušila u sobi...

... :nešto: ...

... a šta ti misliš o Rusima...

... motorola iz 85...

... ružna Bond djevojka...

... lava lamp...

... marica...

... nije nista rekla, znaci odobrava ...

... isto ko da je nas ...

... a joooj...

... Zglavan...

... pećinski čovjek unosi svoj plijen u pećinu Terme...

... Maaagla svuda, svuda oko nas...

... Volver ...

... Balkanski tango...

... đes ti meni....

... Plava prizma ...

... Olimpikove tribine ...

...  voz ...

... brdska koza...

... Ovaaaaaaj...

...Holi šit...

... čarobna sedmica različitosti ...

...oteta i silovana ...

...GPS ...

...novopečena seksualka ...

... gledanje Heppy Tree Friends u toploj kucnoj atmosferi ...

... najbolji agent za nekretnine ...

... feta sir ...

... mala slatka pepa draga beba moja fina ...

... moj cvjetić hipizirani ...

... tvoja cura nikad ne spava ...

... VRISAK ...

Zbog svega ovoga, i hrpu drugih stvari kojih se SAD

ne mogu sjetiti, zbog onog sto jesi i onog sto si postao zbog

mene, i jer te puno volim, puno, puno, puno...

SRETAN TI ROĐENDAN!

P.S. Jednom si mi rekao da bi post posvetila bilo cemu,

ali 100.  posvecujem samo svom svemu.

WOW

...bljesak prošlog trenutka...

...iznimno prijatna jeza...

...i slika pred očima zbog koje

bacim pogleda preko ramena

glupavo zabrinuta da bi neko

mogao znati na šta mislim...

...lukavi osmijeh...

...pogledam ka daljinama

još samo na trenutak...

...nastavljam dan unutar margina svakodnevnice

koja nema veze sa sinoć, ni onim sto sam...

...nema!

...tresem glavom i dozivam se stvarnosti...

...“ako oporim posteljinu

dobit ću veliku plahtu“...

...opet lutam mislima...

...“zaboravi sad to“...

...nastavljam dalje, rutinom,

pozivajući bljeskove prošlih trenutaka,

šmrčući ih kao trag zvijezde padalice,

pri čijem sam padu poželjela nemoguće

i ono se ostvarilo...

Naradila...

Grubu stranu spužve samo po leđima,

usnama možeš kuda hoćes

I kad me jednom agendaški pitaš

po treći put u istom danu: Je l ono do pola 8h,

želeći da sve imaš fino

organizovano u svojoj glavici

poželim da ti odgovorim ono isto da

koje sam ti i rekla,

ali da dodam do pola 8h, sedmog maja

iduće godine...

I da se ne šalim.

Sa željama se odavno više ne šalim,

a ne šale se ni one samnom.

Nemoguće radije prešutim, ali eto...

Poželim da ih izgovorim...

Vrela voda može, ali tek nakon mlake i tople...

Postepeno.

Rukama mogu i naglo i na preskakanje.

Ali ovako kad sam sama

naradim želja koje ni do pola 8h

sedmog maja 2010 ne bi mogli ostvariti...

Osim možda postepeno-napriskake.              

Želim...

Ovog trenutka želim...

Ma ništa!

Zaboravi!

Kontejneri

Recikliram...

Sedmicama recikliram ljude, situacije,

stvari i želje...

Recikliram rečenice koje želim reći ljudima,

recikliram one koje želim prešutjeti;

one koje sam davno čula i reciklirala

sada po potrebi rerecikliram.

Iako bi najradije postavila TNT u  unutrašnjost

sebe prihvatam činjenicu da se ne mogu

ponovno izgraditi, pa sada samo ono

što sam imala na kamari života razvrstavam...

Istresem sve na sred sobe i recikliram...

Kontejner 'istine', kontejner 'laži', kontejner

'zabluda', kontejner 'bitnoga' spram 'nebitnoga',

kontejner 'onoga što mogu promijeniti',

kontejner 'onog što itekako kontrolišem' i

kontejner 'najjednostavnijih stvari koje se

ne daju lahko  objasniti'.

U čudnom koktelu emocija uzimam

sa hrpe i pokušavam da napravim selekciju...

Tužna, stavljam stvari koje sam istresla

iz kontejnera 'istine' u kontejner 'laži',

iz kontejnera 'stvari koje mogu kontrolisati'

prebacujem u kontejner 'zablude'.

Razvijem lijepo film...

I slažem slike po albumima...

Kažem, sedmicama sam reciklirala,

i kamara na sred sobe mog života se smanjivala,

stvari su postajale konkretnije i svršenije,

baš onakve kakve ih mrzim...

Bojim se prazne sobe, svih razvrstanih stvari i...

Jednog jedinog zadatka za uraditi...

Da sebe svrstam u jedan od kontejnera.

Sinoć

Sinoć, dok si spavao,

prvi put sam razmišljala šta bi da te izgubim,

i bila sam sasvim odrasla po tom pitanju...

Rekla sam sebi da bi me svakako slomilo,

ali bi skupila svoje krhotine...

I nastavila živjeti svoj život.

Jer bi morala.

I bila sam sasvim ponosna na sebe zbog jednog

takvog sasvim odraslog načina razmišljanja.

Osim činjenice da sam se poslije zaskočila

mišlju da zaista razmišljam o glupostima,

jer ja tebe nikad neću izgubiti!

Što i nije bilo baš sasvim odraslo.

Trenutak

Rekao si mi:..."Moolim te, nemoj više plakati?"

Grcam u sebi...

Zašto?!

Pred tobom sam uvijek osjećala da mogu slobodno

plakati, i da je glupo da se krijem...

A sad grcam u sebi...

Možda jer si me zamolio...

Možda jer nemam pravo više na bilo šta.

Rekao si mi i „Mooožda“...

Sad te držim za riječ...

Kao za slamku...

Kroz koju dišem na dnu mora.

Mucenje

Pitao si sta je mucenje...

Kao da se jedina ja mucim...

Ili ja jedina to priznajem...

Mucenje je ne moci ti svakog mjeseca na isti dan

pokazati kako sa jednog mjesta jedno drvo

bas smeta jednom pogledu na grad.

Mucenje je znati po svim svojim proracunima

da ovo i nije nesto sto mi je trebalo,

i znati da po milion stvari ovo bas i nece uspjeti,

a opet,

oslonit se na to da ja nikad nisam bila dobra u matematici,

i uzivati u trenucima koji zivot znace.

Mucenje je sto se bukvalno radi o TRENUCIMA,

i sto sati s tobom jesu trenuci

koje bih vrlo cesto zamijenila za vjecnost,

ali takve mjanjacnice ne postoje, nazalost...

Mucenje je voljeti ovo mucenje toliko,

da se vlastitoj muci radujes

kao najvecem prazniku.
                                                                                                          

Prelaziš vrhom prstiju po ko zna koji put Putevima Svile, drziš me u naručju i znatiželjno gledaš...

Zanima te valjda, šta mi se dešava u takvim trenucima kada drhtim unutra a mirno te gledam suznih očiju...

Ili bi bar ja voljela da te zanima...

O da...

Zanima te...

Tako i kažes. Tražiš da ti opišem...

Sutim...

Ma, bas u nasem jeziku fali puno rijeci...

Ili bar jedna...

So goodbye Alice in Wonderland.

Goodbye yellow brick road.

There is a difference between dreaming and pretending.

That was not friendship in your eyes.

It was only a reflection of my lonely mind searching what was missing in my life.

Devedeseti post...
Devedesete godine kojih se sjecam....

Devet miliona sekundi koje su prosle od kako je Republika Srbija  proglasena da NIJE KRIVA po najbitnijim tackama optuznice...

Najmanje devet hiljada ljudi u Srebrenici...
I jos toliko puta devet hiljada mrtvih van nje...
Nevinih, dabome da su bili nevini... I ljudi...
Kao i oni s druge strane obaraca...
Mater mu, kako me zaboli stomak svaki put kad pomislim na rat - produkt zla i gluposti...
Za moc
Za to su ubijali na kraju kad se sabere...
Ili za one koji su zeljeli moc a lagali su im da zele nesto drugo...
Ali na kraju, sve je to nebitno, osim fakta da su ubijali...
I da su ONI ubijali NAS ...
I nije to pitanje rodnog lista nego mentalnog sklopa...
Hvala sude...

"I sve po zakonu, za to sam prvi,
(ALI)ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu!
Vlast je vlast,
i ja to postujem, tu su paragrafi pa zagrabi
nek isto je i djavolu i djakonu,
pa nek se zna!"

I eto...
Valjda je to taj zakon jacega...
U dzungli vrijedis koliko usta hranis...
Ovdje, ovdje ne vrijedis...
Mozes biti povezan sa cijelim svijetom, imati prijatelje iz 24 vremenske zone, citati Kanta, Hegela, Aristotela...
Mozes govoriti 4 jezika...
Jednak si malom africkom plemenu koje ekipa BBC posjeti jednom godisnje... I koje ljudi iz nekih  DC-ja, koji su tek slucajno WC ( World Centar) gledaju na isti nacin kao sto gledaju gorile... Ne mislim ovim da vrijedjam gorile... Zivotinje su mi odavno draze... Vukovi nisu ucinili ono za sto ih smatramo skoro 25 godina... Ljudi ubijaju nebrojeno godina...I to svjesno... I eto, tek slucajno poslije svega toga, NISU KRIVI..

Ni to nije nista novo, odavno se zna da historiju pisu pobjednici...

Ali zar kola ne bi trebalo da se okrene, jebene narodne izreke...

Priznajte nam onda nas gubitak, gubitak svakog primjerka iz naseg ugrozenog plemena... Svakog od odavno endemicne vrste... Priznajte nam nas – ljude...
Spram vas – sta god da ste...

Hmm..

Bas eto nedavno citam na jednoj magazi u Mostaru grafit (uvijek sam bila fascinirana grafitima): Stari Most su srusili svemirci!!! Majku im svemirsku! NLO=HVO!

Pa neka tako i ovdje bude cijenjeni sude...
Nisu to ONI, nisu  NAS ONI  napadali, ne!

„Verujem, cenjeni sude, da dobro poznajes ljude,

vi barem imate posla jer cud je cud a sud je sud.

Verujem, cenjena glavo, da si i ucio pravo,

da svakom sudis posteno jer cast je cast a vlast je vlast.“

Verujem...
I alal ti vera za presudu...

Samo...
Ako NAS nisu ubijali ONI, ko je??
Ko?!!(((
Ko nam je polomio bagrenje?
I skinite rukavice, i ne skrecite pogled...

Zbog broja koji se nikada nece tacno znati...

Zbog NAS kojih vise nema...

Knock out

Nije ovo apel za pomoc,

ne,

ovo je samo mala natuknica ljudima

koji propisuju sportske zakone,

ako uopce takvi ljudi i postoje.

Ustvari ovo se odnosi na boks,

ili još uže na knock out...

Naime,

nedavno sam bila zatecena životnom situacijom

da me je Neko nokautirao,

bez da me dotakne, ili kaže bilo šta...

Ali ja nisam pala,

samo sam ustala i otišla.

Pa u cemu je problem, vjerovatno se pitate?!

U zakonima knock out-a!

Ja sam pretrpjela nokaut,

ali nisam pala,

vec sam ustala i otisla,

a On i bez nokauta nije ustao,

ni krenuo zamnom,

i nije se javio ni poslije stotinu

odbrojavanja do 10.

Stara pitanja

Nisi moj,

bar je to jasna prica;

ono oko cega se lomim je pitanje

jesi li ikad bio?!

Samo zbog suete bi željela to da znam,

i ne bi potraživala nikakva prava,

osim....

O, da...

Osim,

uvijek ono osim,

osim sjaja u ocima kad me vidiš,

i osmijeha na licu kad te vidim...

Obrnuto vec imamo.

Ka(f)vez

Nikome nema ulaza ovih dana...

Nemojte me pitati kako sam,

šta mi je, ni štaaaa mi jeee!

Recimo da sam ovih dana ko koks,

gorim bez cađi i plamena...

Ni jedna prokleta iskrena emocija

ne moze napolje izaci...

Malo šta mi je zaista iskreno ovih dana,

bez uvrede...

Po slici stvarnosti drugih ljudi umjesto mene

ustvari hoda moj hologram...

Imam problem što ni sama

ne mogu da dođem do sebe...

Nikome nema ulaza ovih dana,

možete me pokusati  povuci iznutra,

ali treba da znate da je to nešto

iz cega me pokušavate izvuci nisam ja,

nego samo dobro istrenirani zombi,

vedrog ili tuznog lica koje ništa ne znaci.

Recimo, da se ja nista ne pitam,

zombi bira svoje utjelovljenje.

4

Moji najdrazi jahaci apokalipse,

Brze...

Cemu kas...

Kad vam stoji galop...

Brana za tugu

Veceras sam, eto, u jedinici vremena postala

iznimno tužna...

Nebitno zbog cega,

dovoljno je reci da stvar ne mogu promijeniti

i da me guši...

Toliko sam se zabetonirala u svom

malom emotivnom skloništu da boli...

Želim...

Trebam...

I moram da isplacem

Ali ne mogu da placem...

Apsurdno:

Gradim godinama tu betonsku građevinu sebe,

da budem jaaka,

mnogo jaka...

I sad postoji opasnost da se ugušim jer...

Voda nadolazi iznutra...

I zbog debljine zida ne moze da probije vani...

Jer brana je najcešce,

(a svaki put zaboravim da jeste)

građevina s dvije strane,

i sluzi najcesce da se

iskoristi ono sto izlazi vani...

Da se nesto dobije;

da se nesto nauci;

da se pripiomi ono iznutra pa onda pusti vani.

Ne da potpuno zaustavi tok,

jer tada se rusi...

I potopi sve okolo...

Znam ja sve to,

ali, eto...

Sjedim na platformi,

gledam kako se nivo vode penje...

Guši me tuga...

I ne znam...

Jednostavno ne znam...

Gdje je otvor?

Ne znam ima li ga više?!

Jesam li i njega zabetonirala?!

Otvoreno pismo oslobođenja

Reći ću da sam te teško izbacila iz svog života,

Oni kojima je priča poznata naglasit će da je to

zaista uljepšano, i pojednostavljeno...

Ali jesam..

Izbacila sam te...

Poslije godina,

i miliona sekundi u tim godinama...

I sada kada je sve prošlo pitam se

zašto mi je toliko trebalo...

I najneupućenijim je jasno da je samo

prvih par trenutaka vrijedilo nećemu,

kao dobri filmovi koje su upropastili

vlastiti nastavci...

Ali eto, negativca sam vraćala, opet, i opet...

Iako sam bila svjesna da je tako slab

da je jedva preživjeo kraj prvog dijela...

Sada se iz aviona vidi da sam pokupila ekipu,

i sa starih lokacija snimanja,

i sa te glupe prevaziđene tematike filma...

I konacno otišla vođena novim projektima.

Ali ti se pojaviš niodkud,

sasvim tuđi,

nebitan...

Nudiš mi samo da kažem DA,

nudiš finansije, scenari, ugovor...

Nudiš mi svijet na dlanu samo da kažem da

HOCU...

Jer jednostavno nećeš da prihvatiš da sam

ZAISTA otišla...

Znam,

i meni je nekada teško vjerovati da mi je

svejedno, ali jeste!

I skoro da pocinjem da te mrzim,

ali mi je ipak samo svejedno...

Dolaziš, kao leteći balon, prazan, a velik...

Nudiš mi hologramski dar

samo da dokažeš sebi da još uvijek

krenem rukom na tvoje lažne ponude.

Ne dopuštaš svojoj vjecitoj rezervi da

krene dalje...

Ubjeđen da je i ova prednost koju imam na stazi

samo nekih tri kruga, sitnica.

Morat cu te razocarati,

vrijeme je da i ja to tebi jednom uradim...

Ovo odavno nije kružna staza,

i nema potrebe da cekaš u gledalištu

da protrcim pored tebe,

i mahnem ti kao sa samo za tebe dajem svaki

atom snage na stazi bez cilja.

Ta trka je davno završena,

žao mi je što nisi bio tu

kada sam presjecala vrpce.

I žao mi je što si spao tako nisko

(ili si uvijek bio dolje,

samo što ja to tek sad vidim),

da mi kao cuki mašeš peharom,

koji mi naravno nikada ne bi dao,

nego me samo zavitlavao tom bezvrijednom

staklenom cašom,

a ja ih, i vrijednijih, imam pune police.

Neeeecu da pijemo kafu,

i nemamo o cemu da pricamo!!!

Get a life, and get out of my way!!!

Raspadam se

Raspadam se, ali i to je za ljude...

Jebene krize, u njima uvijek moram dotaci dno...

Skoro bolesno, a opet, sasvim normalno...

Skoro sebicno, a opet, sasvim po svoju stetu...

Skoro razmazeno, a opet, sasvim hladne glave...

Hvatam se za glupe ideje kao za lijane...

Ne penjem se nigdje,

još manje prelazim sa jedne strane dzungle,

na drugu, bolju ili goru stranu...

Nisam pod pritiskom obaveza, niti me smara dosada...

Neke zelje me napadaju kao mahnite pcele

iz tek zgazenog pcelinjaka...

Krajnje nebitna sjecanja pokusavaju ganjati stelu za

pridjev najbitniji uz svoje ime...

Minirala sam OFF dugme...

Napravila dzumbus od vlastitog svijeta, radi tezeg snalazenja...

Stanem na loptu samo da bih je probila...

Umiljato kuckam na prozor ljudima

da bi im unutra ubacila rucnu bombu...

Rezem, revem...I mnjaucem...

Zelim da cvilim...

Ne ponasam se u skladu sa onim gdje sam,

ni u skladu sa onim sta osjecam...

Lomim se... Otimam...

Predajem kotu kad imam sve sanse da osvojim neprijateljsku...

Slavim poraze...

Jaka sam u medu, slaba u govnima...

Provociram vlastite moralne stavove...

Bogohulim...

A molim se Bogu vise nego ikad....

Drzim da nista ne valja,

sto mi valjda daje za pravo da pogorsavam...

Sapucem najglasnije sto mogu,

vristim usebi.

Volim iz sasvim pogresnih razloga...

Ne jebem zivu silu,

a srepim da ne razocaram roditelje.

Putujem, stranim vozovima,

preko poznatih predjela.

Zivim za trenutke koji mi nista ne znace...

Ignorisem vlastito rasulo.

Pokusavam da se sredim na odjelu za odvikavanje od normalnosti.

Dopingovana tabletama ludosti,

dopirem do sebe samo kad mi doza prikrajci,

i fijucem neke nepoznate melodije

za koje sam sigurna da znam tekst.

Raspadam se!

Ili

 samo sastavljam u pravi oblik??!

Destruktivne igre


Put do starog ludila
trebao je biti isti:
poigrati na kartu protiv sebe
i  u sredini kule od karata
koju sam bjesomucno mjesecima gradila,
poigrati najgluplji ples...
Gledati kako se sve rusi,
naravno, ne zatvarajuci oci...


I probala sam...
Opet...

I zarusise me cigle,
udarise u tijelo,
prasina napuni oci i proplacem,...
Otvorim ih,
kad...
Nista...
samo malo okrnjeno kod roga kule od cigle....
I ja, nikad sretnija u zivotu,
sto nisam unistila nesto cemu nisam
dala da postane nesto do cega mi je stalo.

Za dvije godine cu biti obješena ko veš na žicu života...

Ev nešto razmišljam danas, nakon što sam sinoc cetiri sata provela sa prijateljem kod doktora, koliko ja malo koristim to sto sam zdrava, rahat i normalna. Iskreno, ne znam osobu koja manje uživa u sveukupnom životu, a s druge strane ima zaista život za uživati. Prijatelju, fala Bogu, nije bilo ništa ozbiljno, ali nije ni zanemarit... Njega je pritisnuo život, obaveze, posao, krediti... A i kad nije bilo toga život ga nije baš mazio... Ali mene bas mazi... Hajd, dooobro, ne znam da li me baš mazi, ali me možda svega pešššest puta lakše nagazio, i stisno... Meni je to puno bitnije...

 I nesto danas kontam, za dvije godine (max) završavam faks...

Zaposlim se ili ne zaposlim, nebitno...

Bezglavo tražim posao, ili radim...

Tražim nekoga da se s njim rasplodim, i ljude, tj., muškarce pocnem gledati kao oca svog djeteta a ne kao seksualne objekte...

Više se sredjujem, a lošije izgledam...  

Uvalim se u kredit...

Ustajem rano ujutro...

Vikende koristim za generalke u kuhinji i kupatilu...

Rijetko izlazim, a i kad se to desi ne ostajem dokasno...

Jer ujutro moram na posao, ili složiti odjecu u ormaru...

Život mi se svede na preživljavanje i...

Ne želim nastavljati... 

Osjecaj koji imam kad stvorim tu sliku u glavi je štura mješavina gadjenja i straha...

Za dvije godine cu biti obješena ko veš na žicu života...

Fffffuuuuuuuuuuuuuuuuuu...

Odlucila sam, uzimam godinu dana raskalašenog života, i uživanja...

Kad cu ako necu sad!?

Samo da me zdravlje posluži...

Savjetujem svima isto...

Pogledajte život malo naopaku, izvratite ga...

Prestanite uživati u trenucima, to su filmske fraze, uživajte u cijelom životu!

11 sekundi

Prvih 11 misli u 2007 godini:

-ovo mi nije trebalo;

-hladno mi je;

-ako nisam pojela macku onda je

ona sigurno pojela mene

jer ja ne mogu da dišem;

-mozda je bolje da ne disem;

-moram povratiti, mooooram;

-kako ustati?

-bolje, kako ostati ležati?!;

-skuliraj, mars sve;

-ok, ok, sve je ok;

-niiista nije ok;

-al ovo mi je trebalo.

Perce

Po tvom,

i po Božijem,

nikad po mom...

A samo da si jednom krenuo,

odigrao ulogu do savršenstva

uvježbanu u mojim snovima,

otišao od mene odbijen,

i nestao.

Život bi mi bio puno lakši.

Perce.

Bezvrijedno lahak.

                                               Najbitnije je kako se postavis...

Trenutak tišine,

ja i ja konacno same.

Ponekad držim da

stvarna je samo prošlost,

gdje jasno je dokle ide ono što se desilo,

spram onog što se željelo,

i vidi maketa stvarnosti,

nedodirljiva,

zatvorena staklom dimenzije vremena...

Izložene kućice od plastelina,

polomljeni mostovi,

pokoja osoba,

i ja...

Dlanovi u kojima umjesto budućnosti vidim

vlastiti odraz tjeraju da se stisnu očni kapci.

Nićemu me nije naučilo to što se

starih planova sjećam kao kroz maglu,

ni što stari nacrti nemaju veze sa

postojećim maketama prošlosti,

skoro da štancam nove...

Klasika,

sve sve staro je onako kakvo je moralo da bude,

za sadašnjost lažemo da još ima nade.

Dok cekam dvocifrene minuse

Decembar prošao... Hmmm...

Pa šta?!

Mjesece, sedmice i dane, i njihova imena

ionako su izmislili muškarci,

u to sam prilicno sigurna,

jer žene same po sebi znaju kako svako malo

dođu i odu komadi vremena.

Trava, zgnjila i žuta...

Vekikih minusa još nema,

ali mogu se namirisati...

Kao i virusi, bakterije, sjećanja...

Prošlost truhne kao nikad u barama uma,

a taman sam je mislila s prvim minusima

zaledit u santu oblika sjete,  straha i grijeha.

Nije tajna,

zimi imam obicaj baciti novcic u fontanu,

tek onako,  ništa ne želeci,

naum je isplatiti sve one želje bez pokrica,

i osvetiti se,

jer sve moje se želje ostvare na najcudniji nacin

(kao u onom filmu kad lik proda dusu vragu, i

pozeli da bude bogat, vrag od njega napravi

dilera, pozeli da bude osjećajan,

i pretvori se u pedera...)

Eto ti sudbino,

placam ti kao sto si ti mene sluzila.

Novcic bi stajao do proljeca na ledu,

i cekao da se fontana otopi

a novcic sklizne lelujajuci ko list, do dna.

Decembar, a minusa nema...

Sudbina samo sto nije poslala utjerivace

dugova,  prolost truhne, a ja zatrpana srećom

imam problem što imam sve, i nemam želja.

Osjećam da sam amputirana sama od sebe.

Pad

Pale su suze, vlade, bombe.

Ko kakva prevara pale su godine.

Pale su sudbine u naše ruke,

i pale kiše po stopama što smo ih pravili u travi.

Pale su ružne riječi,

pale i udarile komšinicu sa petog sprata u glavu

jer je prisluškivala, zadavši joj blaže ozljede.

Pale su male figurice kad je zalupio vratima,

isto kao što su padale granate u ratu i tresle.

Padalo je tlo po drugim i drugačijim.

Padali pred lijepim muskarcima i zenama.

Padali zakoni i pravila

teže nego sto su donoseni.

Padali putnici na skliskom kolodvoru,

i hvatali se za druge koji su isto tako padali.

Padale cijene puno rijeđe nego vrijednosti,

i ko bi rekao da hljeb može past, a ne ispast.

Padali su u očima drugih ljudi prvi ljudi.

Pogodbe i dogovori padali su u kafanama.

Krv padala gotovo kao kiša stoljećima.

U tišini su padale noći jedna za drugom,

i molile se da što prije padne zora,

da ne moraju više nikada međusobno gledati

kako u njima padaju i ko marva se dižu

mali borci protiv padanja.

A nešto ih nevidljivom rukom gura

pod mutnu vodu,

ne da da udahnu.

Kako glupo je pogledati preko ramena,

na makete prošlog vremena...

Biti ravnodušan prema onome što si volio ko sebe...

Nakrnjiti konzervu jedinog svijeta u kojem si mogao disati,

i od malo mirisa početi da se dušiš...

Gledajući stare fotografije za bitno uzimati kako su

ljudi u pozadini loše obućeni...

Glupo je kad ti poštu  šalju na stare adrese,

ali tek nakon što saznaju da šte se odselili negdje drugo...

Shvatiti koliko je tvrd beton u koji ste godinama udarali glavom,

i koliko su nebitne ozljede koje ste pretrpili odarajući...

Zapamtiti da prihvatiti stvarnost vrlo često znači umišljati,

a ne prihvatiti je znaci umišljati pesimističnije...

Glupo je osjećati pripadnost prema staroj sebi onoliko

koliko porculanska posuda pripada masnim i skliskim rukama...

Stare poznanike povezivati sa sve manje starih prizora...

Psovati stvari u koje si se kleo...

Plakati nakon što si se zakleo da nećeš...

Sjećati se, ismijavajući prošlost...

Ali ipak je se sjećati...

I shvatiti da...

Sve manje osjećas, sve više znaš...

Sve više imaš, i sve manje trebaš...

Da sav si u onome što nisi.

Razmijenimo laži?!

Reci mi bilo šta...

A ja cu reci da ti vjerujem...

Najviše na svijetu mrzim

kad se ostvarim kao naivna osoba.

Biti glup nije stvar odluke,

izuzev glumljena glupe osobe

što ujedno predstavlja priličan umni napor,

samo pamene osobe mogu glumiti da su glupe;

glupi kad to rade ustvri kopiraju te pametne.

(Dragi Bože, kako mi ova recenica glupo zvuči)

Uglavnom,

kao što postoje različite granice tijela,

tako nam ni granica duha i mozga nije ista.

Granice ne biraš, samo ponekad

natežes malkice naprijed ili nazad.

Ali biti naivan znači koristiti mozak

tek za komandovanje vitalnim organima.

Znači donijeti odluku da vidiš da imaš oči

ali i odluku da ne gledaš nego zamišljaš.

I onda umjesto opipljive tebe život živi sjena,

a ti opipljiva živiš u svijetu sjena.

Da sam bila naivna najčešće shvatitm kad

dobri ljudi pređu u ne tako dobre ljude;

ne tako dobri  pređu u zle;

a zli budu upravu.

Nakon što mi zli ljudi pomognu da

otkrijem da sam bila naivna

logično je da pređem na njihovu stranu.

On je prevelik čovjek da bi za njim padale kiše,

Jutros je zapadao snijeg.

I telefon me nekako…

A puno sam oklijevala da ustanem iz kreveta.

Tihi glas očajne žene,

A vrata se s ove strene otvaraju – moja mati.

Slušalica,

Kao vruč kamen iz ruke u ruku,

I tišina.

“Šta je! Šta je Džano!? Šta je?”

Krici što su me natjerali da je prihvatim oko struka

I prislonim se toliko

Da čujem kako u njoj

Hropti dah i lupa srce.

Suze, puno suza…

Histerićni napadi.

On je preveliki čovjek da bi umro

Jer oko mene je puno njega .

Ovaj rokovnik, olovka, vaza, sjećanja.

On je genima u meni.

Opet, on je preveliki čovjek

Da ne bi živio na hiljadu mjesta.

I naravno u svom slabašnom tijelu

Koje nije krivo

Što teško uhvati tempo tom prevelikom čovjeku.

(Mom daidži, pjesma nastala prije neke četiri godine kada je on imao srčani, i fala Bogu izvukao se)

U meni se vode bitke, kažeš...

Ratovi, ispravljam te čisto da pomutim

tvoju analizu mene, i promijenim temu.

Kao pametna sam,

rat i bitke nemaju ništa zajedničko u značenju.

Nastavljamo razgovor dok te ja ljubim

gdje vrat ljubi tijelo.

Zbunjena sam i izgubljena u zemlji bajki.

Toliki dio sebe ne mogu koristiti u našoj vezi.

Šta ću sa mačevima, sa štitovima...

Sa ratničkim maskama, kotlom za čaranje,

đavolskim trozupcem i vampirskim očnjacima.

Zagrliš me jako nakon što sam ti objasnila

kako ja vidim svijet kroz milimetarski papir...

A ti vidiš "samo" oblike, mirise i boje...

Zaključujemo da sam "komplikovana",i ti me

opet grliš, ali ne da me kao glinu oblikuješ...

Nego, da mi udariš pečat prihvaćanja usnama.

Nudiš mi još jedan savršen trenutak,

i ja ga opet pokušavam upropastiti nekom

od svojih upadica, nasmijem te, ne i naljutim.

Kako to da se ne naljutiš?

Ljubiš me...

Ljubiš me...

Ljubiš me...

Nudiš savršene trenutke,

makar ih ja upropastila...

Nudiš ulogu princeze za vjećitu negativku ili

glavnu ulogu u tragedijama...

Ne znam kako ću, hoću li znati.

Nudis mi tu ulogu, ja te  pitam koliko će to da me košta...

Ispravljaš me... Ne nudiš nikakve uloge...

Uživaj, kažeš...

I opet me poljubiš...

Zbog tebe spuštam rukavice...

Ovdje nešto nije uredu...

Nije ni da ih vješam o klin...

Ali opet, zbog tebe spuštam rukavice...

I ljubim te...

Ljubim te...

Ljubim te...

Maaaalo sam odmarala....
Predispitno odvajanje od stvarnosti i priprema za nadolazece praznike...
Nadam se da sam vam falila....
Jer vi meni jeste.... :)

U petak smo u ono naše gluho doba

sjedili na našem gluhom mjestu.

Uvijek se gore najbolje šutilo,

svaka tema je krajnje nebitna na groblju u ponoć.

Ja sam duhanila, a ti si se alkoholizirao,

sve je ostalo isto,

samo smo uloge zamijenili...

Ti si jak, i ne daš na svoju bijednu sliku stvarnosti.

Ja sam Skarlet,

sa svojim samoproizvedenim ljubavnim jadima,

i baš me boli briga...

Ja mogu sve,

jer na slabe se sreća sve češće sažali.

(...i baš gledam, prije je na jedan red o meni išlo

pet redova o tebi, a sad...)

Tišina...

I uopće se nismo razumjeli...

Kao ni maloprije kad smo pričali...

Šutimo, kao hiljadu puta prije...

Ti skrhan, ali ne, niiiisi...

Ja sretna, i da, jeeeesam...

Nekad smo bili docimeri u svojim jednoduševnim

kavezima, i držali jedno drugom lavore, i kosu

                           dok smo povraćali mrtve snove, nadanja i planove.

Ja sam nekadašnji ti, ne razumijem te,

i slika nekadašnje telepatske povezanosti

kvari se kao mozak na ekranskoj temperaturi.

Je li, ikad, postojalo to nešta

u šta sam bezuvjetno vjerovala?

Ti si ja, stran i čudan, nerazumljiv i težak,

pokošen izdajom od strane života,

pristalica klana ponosa, principa,

nevjerovanja nikom, i samolaganja;

starih učenja koja nam nisu donijela ništa dobro.

Znam,

đaba je da ti pružam ruku,

oslijepljen mrenom samodovoljnosti,

paralizovan ujedom smrti drage osobe,

broš si na torbi sreće, tako joj blizu odjeljen.

Kažeš ne vjeruješ u sreću...

Idiote!

Ne bi to govorio da zaista ne vjeruješ.

Kažes seliš se na kraj svijeta,

ne možes više tražiti " stolara Lanza " ,

odveč si veliki za takvo što...

Želiš da ti kažem da ostaneš.

Znam, i ja sam to nekad htjela.

Seli se, kažem...

Seli se!

O, Bože...

Zar su sve one njegove ravnodušne riječi meni,

nekad,

njega tooliko boljele...

Nikad nisam znala šta da očekujem kad se ponovo

na ovo groblje vrate zvijeri davno ujedene,

ne znam ni koliko je ujedala,

ni koliko su je puta ujeli...

Jebeno vrijeme i razdvojenost...

Opet, ja tek odnedavno očekujem...

To me podsjeti na sliku tebe kako trljaš dlanove.

Govoriš kako jedva čekaš da upoznaš novu mene.

Više to ne radiš, i vampirstvo ti je baš oduzelo ten i

duhovitost, ne voliš ni da te zezam tako više.

Zadnji ples vampira,

a ja moram biti kući prije ponoći,

sve mi se čini da u ne pripadam,

da je to neka druga priča...

...

I da odavno ne pripadamo

onome u šta sam bezuslovno vjerovala.

Savršeno dobre stepenice,

da se njima izvuceš iz nicega u nešto,

poput onih vatrogasnih u akcionim filmovima,

obicne jebene merdevine, koje su toliko bitne

jer su pale u pravom trenutku.

Tako sam mislila, da...

Da on je savršen put da se vratim u normalu.

Savršen ugao.

Ni pretezak za mene

pomalo umornu od prestrmih stepenica

koje nisu pravljene nizašta drugo nego za pad.

Ni dosadno lahak, jer takve su obicno duge,

da u startu odustanem...

Korak po korak, i onda niodkud,

jedan sasvim mali škrip u ušima moje intuicije...

Korak po korak i niodkud jedna sasvim

mala, nebitna prešućena istina.

Mala, nebitna?

Zadnji put kad sam otkrila/vala

malu, nebitnu i prešućenu istinu

vec slijedecim korakom

pala bih kroz truhlu stepenicu,

i našla se pod njima, u nigdje.

Istina, ove su bile i više nego strme,

i škripale su kao neuštimana violina,

ali tako to krene...

I nađeš se pod njima,

i moraš proći ispod njih...

A to donosi nesreću...

Ili to vrijedi samo za prolaz ispod merdevina?

Ipak,

sve mi se cini da cu, umjesto slijedeceg koraka,

sjesti na ogradu i oplaznit se nazad, u nigdje.

Nema  veze sa faktom da sam suviše krhka,

da starije kosti sve teže zacjeljuju pri padovima,

samo...

Ja znam,

 i nažalost,

a i po sebi,

da prešucene istine NIKAD ne dolaze u jednini.

I ove godine povlacim račun...

Nije ni za uokviriti na zid...

Nije, Boga mi, ni za crne hronike...

Opet, to nista ne znači...

Nikad nisam bila dobra s matematikom...

Što povlaci, ni dobra s povlacenjem računa...

Rođendan mi je, i baš me briga...

Sprcala sam 22 godine u guzicu,

ali mi sise ni u prvi razred nisu krenule...:)

Sretan mi rođendan...

„Hej, sve to dođe na svoje.

Odavno pravila znam:

Samo tuge se broje...“

A moj račun baš je mal...:)

Nit sam mnoge vatre palila,

nit mnoge vode zamutila,

nit sam tri banke potrošila,

da mi sve to tek prohuji s vihorom,

jednom zauvjek.

Sada "samo mislim" da  znam gdje sam griješila

i gdje sam, na žalost, bila gad,

a gdje, na žalost, ne.

Imam da riješim još mnoge rebuse sreće ,

i da se još zaletim na mnoge vjetrenjaće.

Rođendan mi je, i baš me briga...

Sprcala sam 22 godine u guzicu,

ali mi sise nisu krenule ni u prvi razred...

Sretan mi rođendan...

„Hej, sve to dođe na svoje.

Odavno pravila znam:

Samo tuge se broje...“

A moj račun baš je mal...

Mrzim ići sa mamom u superxafs.

"Garantovano bez svinjetine",

to je ono što tražimo.

-„Ne mama, gumene bombone nisu

pravljene od svinjetine,

ma šta ti čitala u Preporodu“.

I to je ono što tražimo,

proizvode koji su garantovano bRez svinjetine.

Kao da je to jedino bitno.

Ja bih voljela da na ovom svijetu

postoji BAR JEDAN proizvod

"Garantovano bez svinjarija".

Znači:

-bez konzervansa,

-kancerogenih supstanci,

-ekoloskog pakovanja,

-kvalitetnog sadržaja,

-pristupacne cjene,

-bez ugnjetavanja radnika,

-bez testiranja na životinjama,

-bez finansiranja ratova,

-bez "političkog" djelovanja,

-bez partnerstva sa ljudima koji čine svinjarije.

Ko bi objasnio mojoj mami da je upravo

platila sve to,

sve osim svinjetine, platila je svinji.

Ja sam "kao" drugacija...

ali jabuka ne pada daleko od stabla.

bez obzira na vjetrove kojim je podložna.

Razmatram cimerstvo sa djevojkom

koja se zove Olja.

Prvo na šta sam pomislila

bilo je da cemo dijeliti frižider.

...

Prošli petak prilazi mi Olja,

i u ruci nosi sendvič iz kojeg viri hrpa  trave.

-„Tu ima više salate nego icega drugog“,

kažem joj.

-„Ovo je vegeterijanski sendvič,

ja ne jedem meso“.

Hmm...

Izgleda da sam se okliznula

na vlastitu svinjsku mast,

i pala,

itekako pala u vlastitim očima.

Kako skuhala tako pojela.

Pišem pisma Planeti,

koja mi nikad neće odgovoriti,

Možda će pokoji savjetnik,

ili savjetnik savjetnika,

možda njegov zamjenik pak,

prelistati ova pisma,

zajedno sa hrpom drugih

i staviti ga u rubriku

"apsolutno nevažno"

tako da naša Planeta nikad

neće znati da sam u tim istim pismima rekla:

1.

Draga Planeto,

želim ti reći kako počinjem da mrzim (sve više),

počinjem da gazim (sve dublje),

i kako  se borim protiv svega ( i stalno),

kako jaknu nosim i kad nije hladno,

kako prečesto izgubim bez obzira

na procjene izgédā.

Želim ti reći da se prečesto lože vatre

(od svega) , i prečesto kopaju stvari (i ljudi)

u zemlju kao da će tako nestati,

a oni sami nestaju.

Kako Planetu predugo zovemo Zemlja,

kako treba da se zove Voda,

i kako je to samo još jedan primjer

kako riječ koju okoti misao

sve češće padne daleko od svog stabla.

Ali to je već druga priča.

2.

A kad smo kod drugog,

sām život je na drugom mjestu,

živi se za ideologiju ,

pa na kojem mjestu i može biti,

odmah poslije kipa, zvonika, munare,

sportskog kluba...

I draga Planeto,

da,

ti koja mi nikad nisi odgovorila na pismo,

evo sad su izmislili da

ne postoji univerzalna ljepota,

kao, sve je do stava,

pa sad zavisi kakav stav imaš,

ali meni se čini da je bitnije

iz koje zemlje dolaziš-

znaš podijelili su te na države, i kulture,

i stavove i ljude koji su glavni

i koji ti kažu kojem stavu pripadaš,

tako da ima mjesta gdje mladunće nije lijepo,

prijateljstvo nije vrijedno,

i gdje na miris jutra više niko ne obraća pažnju.

3.

Sad ti na pola tebe vrijeme brže protiće

suzili su ga u kanjon,

strpali u usko i napravili brzake.

Pitat ćeš se gdje,

iako sumnjam da ćeš ovo ikada čitati,

ali za svaki slučaj:

na onoj polovici što je zovu Zapad,

tamo ti vrijeme sve pred sobom tare

ostavljajući pun beton i praznu dušu.

A istok?

To i je ona druga polovica,

njemu se prodaje vruća voda sa Zapada,

naravno to je istočna voda,

iz njihovih rijeka,

ugrijana u zapadnim fabrikama

na istočnoj zemlji.

To je ona ista voda koja se više

ne može profiltrirati,

al se na njoj svakako može profitirati.

4.

I još draga Planeto,

još da ti kažem za djecu:

sve manje su djeca,

sve više ljudi,

ali valjda u ona mala tijela

ne može da se strpa čovječnost,

pa umjesto dječaka od 13

imamo nesreću zvanu predoziranje.

I svi oni beskonačno teže,

samo, i tu ima razlike,

neki teže nebu, neki samo hljebu.

Al ne brini se,

još po rođenju ih vakcinišemo

protiv dobra i za ideologiju,

umočimo ih u kakvu vodu,

označimo etiketom koja život znači,

i tako poremetimo osječaj za glad i sitost.

5.

Današnji ljudi od zidova žive,

od zidova zalivenih krvlju.

Zato ne brini za kukolj u žitu,

loše žito komšiji prodajemo

da mu crkne krava.

I ne znam jesu li ti javili,

znas li onu Evropu,

onu kćer Grčke i Rima,

što je dugo bila glavna u raji,

e, nije više.

Sad je glavna ona što joj ime klinci pišu

po vrećama humanitarne pomoći,

koje šalje u države u kojima

može pomoči tako što će zaustaviti rat

koji i sama zna početi,

ona USA,

što valjda znači „Umalo Savršen Avet“.

Dobro, ne krivim Aveta,

rat više odavno ne povede jedan luđak

sa brćićima i dignutom rukom,

ili sa brčinama i dignutom sabljom.

Sad ti rat vode male marionete

u Plejstejšn igrici zvanoj Stvarnost,

gdje dugmiće stišću starci spuštenih ćuna,

dok im neka polugola djevojćica sa friškim

atributima žene na stolu pjeva

neke nove borbene, mislim, patriotske.

A mrtvi i tužni se kote ko nikad.

6.

Draga Planeto, napredujemo.

Izmislili smo atomsku bombu,

bezbroj sredstava za ubiti,

pa nam ne preostaje drugo

nego da tražimo nekoga za ubiti,

bilo kakvog neprijatelja.

Samo se pobrini da imaš dozvolu,

vozačku, saobračajnu, za rad,

za nositi oružje, za ubiti...

Ona za živjeti ne postoji.

7.

Draga Planeto,

sigurno ti se zavrti

od toga kako vrijeme prolazi.

Danas je normalno ono na šta je

generacija moje mame prevrtala očima.

Sve više smo svjesni koliko nevaljamo,

i djecu sve manje donose rode.

Još uvijek svi želimo ono što niko nema...

Prihvatili smo homoparove,

pomalo prihvatamo i homofobiju.

Djevojčice od 15 čitavu sedmicu

provedu na 4 jogurta,

na nekoliko vrsta narkotika

i na nekoliko starijih muškaraca.

Tolerantni smo,

i previše.

Ipak, još uvijek nam u lokalnom

granapu u neprovidnu kesu stave

tampone i uloške,

kao i alkohol,

i čudno nas odmjere kad tražimo kondome.

8.

Svaki bi kokuz da je boem,

i sve mlađa djeca nas čine starijim,

etiketa nam znači više nego proizvod,

UDBA našeg vremena još nema

konkretno ime,

neuhvatljiva je, opet.

I kad profesorica pita jesmo

li svi prisutni,

hladno odgovaramo da jesmo,

a svaki dan nas sve više fali.

I što da nižem dalje,

kao konac mi ne bi mogao

poslužiti ni Ekvator.

Dovoljno je reći da nas jedna linija

dijeli,

od znaka mira, do Mercedes Benza.

Izgubili smo se!

Razlozi?

Zar su Ikome više bitni?!

Izgubili smo se ali eto,

malo, malo - opet smo tu,

i uopće nije bitno nađemo li se ponovo,

ni jesmo li se ikada zaista imali, pa izgubili;

ili se u nedostatku Toga još uvijek tražimo?

Malo, malo opet smo tu,

i On mi kaže da sam njegov stalni slijepi putnik.

Dobro.

I da odprilike zna gdje je, kad sam Ja u pitanju.

(Reci mi gdje si, da i ja znam?!)

Znam da mi se jednom poruka u ponoc

pretvorila u kociju,

i da je rekao da rastanci ništa ne mijenjaju,

da možda samo novi susret obecava.

Poruku sam izbrisala odmah,

rekla sam Mu vec da: ne volim kliše,

But Frenkly my dear,

Djevojcica u Meni didn t give a damn

o tome što ja, tobože, ne volim kliše,

Njoj je Amor davno odbrojao do 10...

Cisti nokaut...

Ja znam da je prije tacno 8 mjeseci,

beba spavala,

mama spavala,

seka spavala,

pa je mace pitao kad ce vikend,

a neradni dan?!

A ja htjela da Ga zagrlim tako jako,

da Ga utisnem u sebe,

zaštitim,

ali i posesivno imam, otmem od stvarnosti.

Ja znam i da sam,

cak potpuno nesigurna u vezi odgovora,

imala Ga ili ne,

znala kako izgleda otisnut kalup Njega

na mojim grudima kad ode.

A eto, ne znam je li ikad i bio tu.

Znam da sam jednom „imala pusu“,

i da sam nedostajala i Njemu,

i Njemu najdražoj Njoj.

I da je vec u periodu međusobnog gubljenja

rekao da me voli,

od tad smo se cesto gađali tim terminima.

Ko zna da li i pogodili.

Znam i da se branim od Zvijeri koja se gađa.

Branim se pitanjima:

-Ko su bili slijepi putnici dok ja nisam?

-Koliko ih ima?

-Zasto regularni putnici moraju

skupo da plate prevoz i još da izadju,

vec na slijedecoj stanici?

-Slijepi putnik, je l to ono što želim,

ili ono što mrzim.

...

Malo, malo opet smo tu,

i On mi kaže da sam njegov stalni slijepi putnik.

Dobro.

I da odprilike zna gdje je, kad sam Ja u pitanju.

(Reci mi gdje si, da i ja znam?!)

Puno toga Njegov slijepi putnik KAO zna...

I puno puta se izvuce to znanje kad se opet

 malo, malo nadjemo tu...

(Da li je on znao da je tako?)

Slijepi putnik?

Možda?!

Samo putnik?

Sigurno ne!

Jer ja zaista ne znam ni kako sam ušla,

ni gdje silazim,

ni zašto se nekada skoro nesvjesno

teleportiram u kupe slijepog putnika,

u kome je mrak,

i ne osjeti se da idemo...

Skoro da vrijeme stane...

I slijepi putnik dobije šesto culo,

nadomjestak vida...

Dobije da zna da slijepi putnik postoji

dok ga ne uhvati Njegov  kondukter, g. Živac,

i izbaci,

ili uhvati drugi Moj kondukter , gđica Moral,

i natjera da kupim kartu (u tom ili drugom vozu).

Ili dok voz

ne nabavi kocnice.

I jako ih stisne,

a duhovi prolete kroz zidove kupea...

I nastave prugom dalje...

Duhovi?

Mozda slijepi putnici?

Imat cu je jednog dana...
Ovu...
Ili bilo kakvu....

Nedavno su mi ukrali novcanik.
Djevojka do mene je gledala kako se to dešava,
i rekla mi tek poslije, bojala se, šta li...
Ja ništa nisam osjetila.
Ali...
Eto, desilo se, i nadam se da je sva šteta bila u tome.
Sad sam zvanicno osoba bez licnosti,
naime, u novcaniku je bila i licna karta.
Prvi put u životu da zahvalim Bogu što nemam vozacku...

Ali eto, nije ni to najvece zlo.
Najvece zlo je bio identican komentar svaaaaake osobe
kojoj sam se požalila u vezi kradje,
kao: što nisam cuvala torbu?!
I to je sve!

Iste veceri u sklopu sedmice exYU filmova
koju sam sama organizovala na svom compu
gledala sam Lepu Brenu 3.
( Jednako kao što sam kao djete bila zapanjena
velicinom zida oko dedine kuce,
a sad zaista ne znam gdje je ta velicina
jer sam ga prerasla, i odrasla...
Tako i u Breninim filmovima vise ne mogu pronaci
niti jedan tracak koji bi me natjerao da je kao nekad
 volim koliko i vlastitu mamu)
U jednom dijelu filma oficir Vanja pocne na sred ulice
vikati da mu je onaj drugi ukrao novcanik
i cijela ulica krene za njim
da bi ga na kraju, i nevinog, uhvatili,
i cvrsto drzali dok nije došla policija.

Pitam se da li je to "vreme" ikada postojali,
ili je to samo filmska idila.

Odgovor nije ni bitan.

Dokle god sa sigurnošcu znam da postoji ovo vrijeme,
vrijeme dobrih vojnika loseg sistema.

( I još jedan apsurd koji me potpuno izbacio iz cipela,
kradja novcanika se ne može prijaviti ako ne znate pocinioca,
jer je takvih slucajeva - slucajeva zrtava djeparoša-
jednostavno previše, pa ih ne uzimaju u obzir.
Jedino što mozete uraditi je poništiti svoju licnu,
da bi mogli izvaditi novu, ali preporucuju da se ceka
nekoliko dana, obicno neko pronadje licnu u smecu i slicno.)

Sada cekam da mi neki dobri gradjanin javi da je pronašao
moju licnu, ili cijeli novcanik bez novca...
Ali se nešto ne nadam previše...
Možda su i takvi gradjani samo dio filmske idile,
koju ljudi odavno vise ne imitiraju.

Od nerovoze cesto gulim tabane,

onu skoro mrtvu kožu,

zanoktice,

i vrh dlanova-mjesto gdje pocinju prsti.

Istina je, isto,

da mi se u sezonama nerovoze

jave mali baloncici zraka

na vrhovima prstiju,

nedostatak vitamina, kažu,

tako da i to gulim.

Nisam sigurna,

ali ponekad kad

iz mene na površinu

pocne izlaziti zrak,

jasno pocnem vjerovati u nedostatak necega.

I pocnem sumnjati u navodnu dubinu sebe.

( Zaboga, iz mene izlazi ništa)

Još se više unervozim tom mišlju,

navre jos više baloncica,

i ubrzo ogulim svoje otiske.

Valjda je jasno šta želim?!

Riješiti se sebe.

Svojih otisaka.

Malih linija života,

koje sam u svojoj mozgovnoj mapi ocrtala

kao idealan put kojim bi neko Ja trebalo ici.

Malih linija života,

koje nisam pratila,

voljno ili manje voljno.

Precice, duži putevi, koji su me unerovozili.

Staro Ja u nepoznatom,

zahjeva da ga se izuzme iz sadašnjosti

da ga ne bi uhapsili na novim putevima,

prepoznali negdje kao Neku koja je

htjela nešto sasvim drugo...

Zvjezdasti tumor na malom mozgu

koji se hrani sivim čelijama

teško je prihvatljiva dijagnoza

saopćena na realno bajkovit način.

 
Šute.

 
Trebat će im dani da prihvate.

Sad samo šute,

al su počeli čekati glasnije

nego bilo ko od nas.

 
Blago njemu, i njima.

S njima radi neka kulturna smrt.

Njihova se lijepo najavi,

napravi rezervacije, uplati dane,

ostavi malu poruku nade

u doktorovim očima da nije sigurno

da će doći baš tad,

možda će kasniti zbog gužve,

možda će je zadržati kakvo čudo

sa kojim se dugo nije vidjela.

 
Nikad se nisam srela sa takvom,

sve neke što bahnu, i ukradu.

Oni plaču...

Ne sad!

(Sad se ne plače.)

Pomješali ste!

(Plače se tek kad ode.)

On plače...

E za to ne znam.

Već sam rekla,

nisam imala sreće da čekam

datum kraja, svoj il tuđi.

Al sam ih puno u neznanju dočekala.

Ljudi su životinja,
termiti koji se hvale svojim termitskim građevinama,
živeći u zabludi da su mjera stvari.
I, tako (lažemo sebi da) smo bolji,
veći,
uspješniji od drugih
i ljudi.
A, ustvari,
svi smo kao roda,
cijela ljudska populacija kao jedna roda,
tek jednom nogom u bari čovječnosti.

Tek toliko nam treba da nas odjeli,

i podjeli na dvoje.

Zelena linija na monitoru dijeli tijelo

od duha

Dovoljna kolicina bijelih linija dijeli iluziju

od neke druge iluzije.

Linija na testu trudnoce dijeli neznanje

od spoznaje.

Linije dijele život od neživota.

A onda...

Sve cešce TO radimo...

Navucemo se na te linije...

Želimo ih,

ili ne želimo,

ali s njima sve lakše funkcioniše.

Lakše je...

Znati koja je tvoja strana,

dokle je tvoje,

šta je granica.

Nekada su potrebne da znam da ne postoje.

Ja.

Ti.

Plovimo kroz noc.

Ruke na mjenjacu,

jedna preko druge,

sve pusto, mrtvaja, tišina.

Isprekidana linija se gubi negdje

ispod sredine auta,

i dijeli nas,

a mi gazimo po njoj,

isprekidanoj,

nebitnoj.

I linija vremena dijeli me

od stvarnosti

i sjecanja.

Znate li ona jutra,

koja vas zateknu s najezdom

sivih oblaka na nebu,

ko izbjeglice: zbunjene, zbijene, prestrašene...?

I trnu vam djelovi tijela za koje ste