
Pišem pisma Planeti,
koja mi nikad neće odgovoriti,
Možda će pokoji savjetnik,
ili savjetnik savjetnika,
možda njegov zamjenik pak,
prelistati ova pisma,
zajedno sa hrpom drugih
i staviti ga u rubriku
"apsolutno nevažno"
tako da naša Planeta nikad
neće znati da sam u tim istim pismima rekla:
1.
Draga Planeto,
želim ti reći kako počinjem da mrzim (sve više),
počinjem da gazim (sve dublje),
i kako se borim protiv svega ( i stalno),
kako jaknu nosim i kad nije hladno,
kako prečesto izgubim bez obzira
na procjene izgédā.
Želim ti reći da se prečesto lože vatre
(od svega) , i prečesto kopaju stvari (i ljudi)
u zemlju kao da će tako nestati,
a oni sami nestaju.
Kako Planetu predugo zovemo Zemlja,
kako treba da se zove Voda,
i kako je to samo još jedan primjer
kako riječ koju okoti misao
sve češće padne daleko od svog stabla.
Ali to je već druga priča.
2.
A kad smo kod drugog,
sām život je na drugom mjestu,
živi se za ideologiju ,
pa na kojem mjestu i može biti,
odmah poslije kipa, zvonika, munare,
sportskog kluba...
I draga Planeto,
da,
ti koja mi nikad nisi odgovorila na pismo,
evo sad su izmislili da
ne postoji univerzalna ljepota,
kao, sve je do stava,
pa sad zavisi kakav stav imaš,
ali meni se čini da je bitnije
iz koje zemlje dolaziš-
znaš podijelili su te na države, i kulture,
i stavove i ljude koji su glavni
i koji ti kažu kojem stavu pripadaš,
tako da ima mjesta gdje mladunće nije lijepo,
prijateljstvo nije vrijedno,
i gdje na miris jutra više niko ne obraća pažnju.
3.
Sad ti na pola tebe vrijeme brže protiće
suzili su ga u kanjon,
strpali u usko i napravili brzake.
Pitat ćeš se gdje,
iako sumnjam da ćeš ovo ikada čitati,
ali za svaki slučaj:
na onoj polovici što je zovu Zapad,
tamo ti vrijeme sve pred sobom tare
ostavljajući pun beton i praznu dušu.
A istok?
To i je ona druga polovica,
njemu se prodaje vruća voda sa Zapada,
naravno to je istočna voda,
iz njihovih rijeka,
ugrijana u zapadnim fabrikama
na istočnoj zemlji.
To je ona ista voda koja se više
ne može profiltrirati,
al se na njoj svakako može profitirati.
4.
I još draga Planeto,
još da ti kažem za djecu:
sve manje su djeca,
sve više ljudi,
ali valjda u ona mala tijela
ne može da se strpa čovječnost,
pa umjesto dječaka od 13
imamo nesreću zvanu predoziranje.
I svi oni beskonačno teže,
samo, i tu ima razlike,
neki teže nebu, neki samo hljebu.
Al ne brini se,
još po rođenju ih vakcinišemo
protiv dobra i za ideologiju,
umočimo ih u kakvu vodu,
označimo etiketom koja život znači,
i tako poremetimo osječaj za glad i sitost.
5.
Današnji ljudi od zidova žive,
od zidova zalivenih krvlju.
Zato ne brini za kukolj u žitu,
loše žito komšiji prodajemo
da mu crkne krava.
I ne znam jesu li ti javili,
znas li onu Evropu,
onu kćer Grčke i Rima,
što je dugo bila glavna u raji,
e, nije više.
Sad je glavna ona što joj ime klinci pišu
po vrećama humanitarne pomoći,
koje šalje u države u kojima
može pomoči tako što će zaustaviti rat
koji i sama zna početi,
ona USA,
što valjda znači „Umalo Savršen Avet“.
Dobro, ne krivim Aveta,
rat više odavno ne povede jedan luđak
sa brćićima i dignutom rukom,
ili sa brčinama i dignutom sabljom.
Sad ti rat vode male marionete
u Plejstejšn igrici zvanoj Stvarnost,
gdje dugmiće stišću starci spuštenih ćuna,
dok im neka polugola djevojćica sa friškim
atributima žene na stolu pjeva
neke nove borbene, mislim, patriotske.
A mrtvi i tužni se kote ko nikad.
6.
Draga Planeto, napredujemo.
Izmislili smo atomsku bombu,
bezbroj sredstava za ubiti,
pa nam ne preostaje drugo
nego da tražimo nekoga za ubiti,
bilo kakvog neprijatelja.
Samo se pobrini da imaš dozvolu,
vozačku, saobračajnu, za rad,
za nositi oružje, za ubiti...
Ona za živjeti ne postoji.
7.
Draga Planeto,
sigurno ti se zavrti
od toga kako vrijeme prolazi.
Danas je normalno ono na šta je
generacija moje mame prevrtala očima.
Sve više smo svjesni koliko nevaljamo,
i djecu sve manje donose rode.
Još uvijek svi želimo ono što niko nema...
Prihvatili smo homoparove,
pomalo prihvatamo i homofobiju.
Djevojčice od 15 čitavu sedmicu
provedu na 4 jogurta,
na nekoliko vrsta narkotika
i na nekoliko starijih muškaraca.
Tolerantni smo,
i previše.
Ipak, još uvijek nam u lokalnom
granapu u neprovidnu kesu stave
tampone i uloške,
kao i alkohol,
i čudno nas odmjere kad tražimo kondome.
8.
Svaki bi kokuz da je boem,
i sve mlađa djeca nas čine starijim,
etiketa nam znači više nego proizvod,
UDBA našeg vremena još nema
konkretno ime,
neuhvatljiva je, opet.
I kad profesorica pita jesmo
li svi prisutni,
hladno odgovaramo da jesmo,
a svaki dan nas sve više fali.
I što da nižem dalje,
kao konac mi ne bi mogao
poslužiti ni Ekvator.
Dovoljno je reći da nas jedna linija
dijeli,
od znaka mira, do Mercedes Benza.